Ljudevit Gaj (Krapina, 8. srpnja 1809. – Zagreb, 20.travnja 1872.), hrvatski političar, jezikoslovac, novinar i književnik. Središnja osoba Hrvatskog narodnog preporoda, odnosno Ilirskog pokreta. 

Ljudevit Gaj rođen je u Krapini 8. srpnja 1809. godine u obitelji krapinskog ljekarnika.  Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završio je u Krapini, a zatim je prešao na njemačku gimnaziju u Karlovcu.  Nakon srednje škole pošao je na studij filozofije u Beč, a onda u Graz. Doktorirao je 1834. u Leipzigu.  Gaj je rano počeo pisati, pa je već 1826. godine napisao knjigu na njemačkom jeziku Die Schloser bei Krapina (Tvrđave oko Krapine). To je prvo djelo u kojem je prikazana povijest krapinskog kraja.

Hrvatska Gajeve mladosti bila je razjedinjena i u političko ekonomskom i u kulturno jezičnom pogledu. Gaj je na sebe preuzeo dužnost da Hrvate poveže i sjedini na kulturno jezičnom planu.  Budući da su Hrvati od 14. stoljeća pisali latinicom, neujednačeno i bez dogovora (svaka hrvatska pokrajina pa i svaki pisac, upotrebljavao je latiničko pismo na svoj način), Ljudevit Gaj je u Budimu, navršivši samo 21 godinu, tiskao „Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja“ (1830) kojim je položio osnove svoje pravopisne reforme.  Na 29 stranica te knjižice iznio je na hrvatskom i njemačkom jeziku svoju reformu hrvatske latinice.  Njegovi su prijedlozi bili jednoslovi koji su imali povrh kvačice.  Međutim, Kraljevska akademija u Zagrebu nije ozbiljno shvatila nastojanja mladoga Gaja i odbila je njegove prijedloge za reformu hrvatske latinice uvođenjem novih slova.  Pet godina poslije, Gaj je ponovno pokušao reformirati hrvatski latinički slovopis.  Najprije je 1835. godine pokrenuo „Novine horvatske“ s tjednim književnim prilogom „Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska“.  Latinicu koju je Gaj reformirao, uz određene prilagodbe i dopune, postupno su prihvatili svi Hrvati i Slovenci. Ponesen idejama koje su se u to vrijeme širile među slavenskim narodima, mladi je Ljudevit Gaj pisao i budnice (najpoznatija je „Još Hrvatska ni propala“, 1835.) i okupio je u Zagrebu skupinu mladih ljudi koja je počela planirati i potom provoditi kulturno-prosvjetni i gospodarski preporod Hrvatske.  Ljudevit Gaj se nametnuo kao središnja osoba Hrvatskog narodnog preporoda i vođa Ilirskog pokreta.  Pristaše ilirskog pokreta htjeli su kulturno zbližiti narode južnoslavenskog prostora, a glavna im je zadaća bila ujedinjavanje hrvatskih zemalja. 

Punih sedam godina u Hrvatskoj je trajao silni ilirski zanos koji je davao ton cjelokupnom narodnom životu.  Međutim ilirska ideja nije bila duboko ukorijenjena.  Kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena izašla je 1843. s obrazloženjem da kralj neće zaustavljati razvitak narodnog jezika, ali ni dopustiti da se među njegovim podanicima sije sjeme razdora.  Da bi se stvorili uvjeti za slogu i suradnju među njima, i uklonilo ogorčenje koje ilirstvo izaziva kod Mađara, zabranjuje se naziv ilirizam, ilirski i Ilirija za Hrvatsku i Slavoniju te za njezin narodni jezik i književnost.

Poslije Gajeve novine nekoliko puta mijenjaju ime, a „Danica“ se poslije 1867. godine ugasila.  Gaj je izgubio vodeću ulogu u ilirskom pokretu kad je ilirsko ime bilo zaboravljeno premda je još nakratko imao važnu političku ulogu 1848. godine surađujući s banom Josipom Jelačićem.  Početkom 50-ih povlači se iz politike i javnog života napušten od gotovo svih svojih prijatleja i pristaša. 

Ljudevit Gaj je umro 20. travnja 1872. godine u prostorijama svoje tiskare u Zagrebu. Prvotno je sahranjen u obiteljsku grobnicu na Jurjevskom groblju, a 1885. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u arkadu iliraca na Mirogoju.